Kad sunce okupa planine
i na nebu pojavi se duga,
sivi soko gleda sa visine
niz livade cvjetnog Bleiburga.

Kao da još korake čuje,
il’ jecaje dječjega plača,
a to polje sokolu kazuje
priču što od vremena je jača.

Poslušaj moj nebeski brate
ovo što ću tebi ispričati,
pa kad spomenem Hrvate
i ti ćeš sa mnom zaplakati!

Otkad Bog ovaj svijet stvori,
pusti kišu da livade mi mije,
otkad sunce u plamenu gori,
nikad meni teže bilo nije!

Kao tih proljetnih dana,
‘mjesto vode krv po meni teče,
na tisuće otvorenih rana,
a svaka k’o živa vatra peče.

Padaju po meni Hrvati,
modre usne livade mi ljube,
svaki pucanj smrtni uzdah prati,
po planinama jecaji se gube!

Još i sada moj sokole sivi
proljeće me na te dane sjeti,
pa u meni i dan danas živi
svaki Hrvat kao spomen sveti!
(...)

Velimir Velo Raspudić