104

Na krševitom masivu, gdje su čovjek i zemlja jedna duša i jedna vjera, gdje niče div hrvatskog nacionalizma i bezgranična ljubav nad ovim, što zovemo svoje, nad čim plačemo i za što umiremo, rađala se zora novog dana, vjera u novog čovjeka i budućnost Hrvatske. U čvoru kamena i čovjek je kamen, kamen-borac i kamen-osvetnik, što je kao div sa svojim Velebitom zagazio na razbojište hrvatskog života, dignuo visoko plamenu zublju, zamahnuo njome kao stoljetni div i odbacio je daleko, gdje su milijuni ležali u moru jada i čekali veliko uskrsnuće, osvijetlio je žarom svjetla hrvatsko nebo, na kojem je zasjala bomba kao znak otkupljenja onih što čekaju i vjeruju, krvare i umiru da živi Hrvatska.
Gordo se diže kameni div, vjekovni znamen hrvatskog junaštva, što ga je pjesma ovjekovječila za sva pokoljenja hrvatskog potomstva.

Kao i svaki drugi društveno-politički pokret, pederski pokret se oslanja na propagandu, samo što oni ne vole riječ propaganda. Ali to je opća moderna bolest, koja nije samo specifična za pedere, i kako bi išli ukorak s pričom o liberalnom/degeneriranom sr*nju, natjerat će vas da vjerujete da je ono za što se bore "napredak". Kao takvi, ono što rade nije propaganda, nego "obrazovanje".
Međutim, ne radi se samo o pogoršavanju traumatične psihološke osjetljivosti. To je također indoktrinacija – još jedna “loša” riječ koju također pokrivaju nazivajući ono što rade “obrazovanjem”. Pederi pokušavaju zanijekati da indoktriniraju djecu u homoseksualnost, a ipak proizvode "edukativne" knjige za djecu o seksualnoj orijentaciji. Djeci jednostavno više nije dopušteno da budu djeca. Ne, moraju znati o seksu i seksualnoj orijentaciji što je ranije moguće , da ih ne bi "zli patrijarhat" naučio da budu netrpeljivi. Ali opet, djeca do otprilike 14 godina su poput spužve i informacije unose bez ikakvog "filtera". Oni mogu imati osnovnu reakciju na informaciju, ali nisu istinski kritični prema njoj.
Zbog toga svaka ideologija prvo cilja na djecu - sljedeća generacija je ta koja može odrastati s idealima ideologije urezanima u svojim srcima i umovima.

Kad sunce okupa planine
i na nebu pojavi se duga,
sivi soko gleda sa visine
niz livade cvjetnog Bleiburga.

Kao da još korake čuje,
il’ jecaje dječjega plača,
a to polje sokolu kazuje
priču što od vremena je jača.

Poslušaj moj nebeski brate
ovo što ću tebi ispričati,
pa kad spomenem Hrvate
i ti ćeš sa mnom zaplakati!

Otkad Bog ovaj svijet stvori,
pusti kišu da livade mi mije,
otkad sunce u plamenu gori,
nikad meni teže bilo nije!

Kao tih proljetnih dana,
‘mjesto vode krv po meni teče,
na tisuće otvorenih rana,
a svaka k’o živa vatra peče.

Padaju po meni Hrvati,
modre usne livade mi ljube,
svaki pucanj smrtni uzdah prati,
po planinama jecaji se gube!

Još i sada moj sokole sivi
proljeće me na te dane sjeti,
pa u meni i dan danas živi
svaki Hrvat kao spomen sveti!
(...)

Velimir Velo Raspudić

Godine 1945. našao se je hrvatski narod u strašnom položaju: hrvatska vojska zaklana suradnjom Zapada i Istoka, hrvatsko vodstvo sretno, ako je dobilo kakvu propusnicu za kretanje, hrvatska inteligencija proglašena ratnim zločincima, podijeljena u crne, sive i bijele, u one u žici i izvan žice... Svi hrvatski neprijatelji napeli su sve svoje sile, da pomoću crnih maski, četnika, starih veza iz doba monarhije Karađorđevića i novih socijalista, marksista i komunista hvataju i zatvaraju Hrvate poput divljači. Kod kuće su najprije tiho likvidirani bez suda svi Hrvati na crnim "spiskovima" komunista i Srba, zatim su pohvatani i bačeni u logore svi bivši vojnici i svi oni, koji su nešto imali u glavi, u srcu i u džepu.
Antun Bonifačić, Ne smijemo pognuti svoje šije ni pred kojim diktatorskim režimom